Ako želimo siguran dom, mirnu i sigurnu domovinu, naprednu i prosperitetnu zajednicu i državu, trebamo poštivati njeno milenijsko naslijeđe i iskustvo življenja u njoj – kazao je reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini na hutbi koju je održao danas u Gazi Husrev-begovoj džamiji.

Na početku hutbe, reisu-l-ulema je podsjetio na kur’anski ajet u kome Allah kaže „Sjećajte se vi Mene, i Ja ću se vas sjećati, i zahvaljujte Mi; na blagodatima Mojim nemojte neblagodarni biti!“

– To je Allah, Gospodar naš, Bog jedan i jedini. Neka nam je na umu i naš Poslanik, a.s., koji je posljednji među ljudima objavu prenosio: jednostavno, iskreno, otvoreno i smjerno. On nam se obraćao, iako je bio Božiji miljenik, kao sebi ravnima: iskreno i bratski, blago i uvjerljivo. Sve što nam je prenio i kazao bilo je očišćeno od njegovih hirova, želja i prohtjeva. Govorio je iz srca, odmjereno i razumno. Onako kako je govorio, tako je i radio i postupao. Brinuo je o ljudima, razumio ih, želio da budu bolji, iskreniji i pravedniji; istrajniji u svom radu, predaniji u svom vjerovanju – rekao je, podsjetivši da je tokom i nakon ispunjenja njegove plemenite poslaničke misije, nestalo mnogih razlika kojima su se ljudi odjeljivali jedni od drugih.

Podsjetio je i da u Poslanikovim očima bogatiji nije bio vredniji od siromaha, Arap od nearapa, crni od bijelog…

– Govorio je da se ljudi razlikuju samo u bogobojaznosti i ophođenju prema drugima. On nije došao da zavlada ljudima. Naprotiv, upućivao ih je onome što je ispravno i pravo. U svom životu je slijedio uputu koja mu je došla: Opominji Kur’anom one koji se boje da će biti proživljeni i sabrani, pred svog Gospodara izvedeni, kada neće imati prijatelja ni pomagača mimo Njega, ne bi li se Allaha bojali (El-En’am, 51). Uputiti ljude na Pravi put, na hidajet, bila je njegova želja; zbog nje je živio, u nju vjerovao i za nju se žrtvovao.Savjetovao nas je i da svoja srca ispunimo čistim tevhidom. Govorio nam je kako da ih glačamo i ispunimo dobrotom, poniznošću, milosrđem i ljubavlju. Govorio je i da sve naše nevolje dolaze od nas samih: od našeg zaborava i nemara, od naše usamljenosti i neznanja, od lažnih božanstava koje smo uzeli za gospodara, od našeg skretanja s Pravog puta – naveo je.

Reisu-l-ulema je upozorio da smo od naših strasti i poroka izgradili kumire, kojima se klanjamo i danju noću, pomalo i nesvjesni te zabludjelosti, te da smo njima ispunili svoja srca i svoja postupanja.

– Jesmo li hrabri da krenemo u borbu protiv te pošasti? Može li se čisti tevhid, u koji nas je Poslanik pozivao, nastaniti u našim svakodnevnim borbama, stanjima, ponašanjima, odnosima prema drugima, u našim srcima? Možemo li naše ljudske strahove zamijeniti čvrstinom vjere i nakane da budemo što bolji sljedbenici Njegove uzvišene vjere? Čudimo se, odakle ovoliki strahovi u nama. Bojimo se dunjaluka, kojeg toliko ljubimo i bojimo se ljudi s kojima živimo. Volimo ono što moramo napustiti i živimo s onima koje ne poznajemo.Manji strah od Boga znači veći strah od ljudi. I obrnuto. Čovjek se popeo na velike visine, pa se onda baca u bezdan. Bez Boga u našim srcima bezdan je nepremostiv, sve je dublji, mračniji i hladniji. Živimo skupa, a sve smo usamljeniji. Najveličanstveniji poklič ljudske slobode i snage jeste: La ilahe illellah – naglasio je.

Skoro svaki dan slušamo teške riječi i uvrede, od ljudi za koje mislimo da ih poznajemo: od poznanika i komšija, nastavio je reisu-l-ulema.

– Iblis se posredstvom njih poigrava s nama, udaljava nas jedne od drugih. Ne slijedimo ga! Ta nedjela prihvatimo kao veliko iskušenje, s kojim se treba valjano nositi, onako kako su ih prihvatali i strpljivo podnosili naš vjerovjesnik Muhammed, a.s., i njegovi ashabi. Neka nas ne žaloste ružne riječi koje čujemo. Uvrede su znak slabosti i straha, a ne snage i sigurnosti. Jednom prilikom mudri Hasan el-Basri je rekao: „Nije ljepota komšiluka samo u tome da otklonite neugodnosti od komšija već i u strpljenju u neugodnostima.“ Nemojmo se bojati teških riječi od onih koji nas ne vole. Neka nas brinu naše slabosti, naš nemar u izvršavanju dužnosti, naše svađe i zavade. Dokučimo odakle one među nama, u čiju korist se vode, a na čiju štetu. Koji su oni koji bi mogli stajati iza njih – istaknuo je.

Naše glavno pitanje je hoćemo li znati osloviti ljude onako kako su ih oslovljavali vjerovjesnici i mudri ljudi, rekao je on.

– Imamo li riječi koje poznaju put do ljudskog srca? Oni koji ih budu znali, imat će budućnost. Riječ koju ljudska duša ne bude mogla podnijeti, neće opstati. Podjele i zidove među ljudima historija je porazila. Ne bi bilo ni pravedno da su uspjele. U Kur’anu je zapisano „Ružno i lijepo nisu isto, makar te začudilo mnoštvo ružnoga; bojte se Boga vi razumom obdareni, da biste bili spašeni“; „To vas je samo šejtan plašio pristalicama svojim, i ne bojte ih se, a bojte se Mene, ako ste vjernici“ – naveo je reisu-l-ulema.

Poručio je da naša borba treba da bude motivirana namjerom očuvanja mira među ljudima, a prije svega mira u nama samima.

– Nastojmo da na ružne riječi i postupke ne uzvraćamo istim ili sličnim. Jedna mudrost kaže: U pametnih ljudi jezik je iza srca. Kad hoće nešto reći, najprije dobro razmisle: ako će to biti korisno kažu ono što misle. U protivnom šute. U neznalica je srce ispred jezika. Oni govore kad im se prohtije, ne razmišljajući o posljedicama. Ako želimo siguran dom, mirnu i sigurnu domovinu, naprednu i prosperitetnu zajednicu i državu, trebamo poštivati njeno milenijsko naslijeđe i iskustvo življenja u njoj – potcrtao je reisu-l-ulema.

Sigurnost ljudi i nepovredivost njihove imovine, te suverenitet i nepovredivost državnih granica, temelji su mira u našoj zemlji, poručio je u hutbi.

– Svaki pokušaj da se to silom promijeni, samo je donosio patnju i nesreću. I naša borba za lijepu Allahovu riječ, za mir u nama samima, među našim poznanicima i prijateljima, za iskrenost koja će nadvladati laži, spletke, smutnje i druge pogane radnje kojima smo obasuti, jeste borba za našu domovinu, za ovaj sigurani lijep životni prostor kojega nigdje više nema na kugli zemaljskoj. Zato, nemojmo žaliti ni svoje vrijeme, ni svoj trud da hrabro kročimo ka tome cilju – zaključio je reisu-l-ulema Husein-ef. Kavazović.